Sjedila je u kutu.
U mračnom kutu. Sama.
Oči su joj sjale.
Nažalost, zbog suza.
Ona je plakala.
Sve joj se srušilo.
Ljudi su pokraj nje prolazili
hladnokrvno, bez obaziranja na nju,
djevojku punu tuge i usamljenosti.
Ona se na svakom koraku razočarala.
Voljela je samo svoj kut.
Kut koji ju nikad ne bi iznevjerio,
uvijek bi ju čekao taman i prazan,
a ona...Ona bi ga popunila
papirima, pjesmama, suzama...
Hodala je noge su je same vodile.
Što je ljubav? Što je sreća?
Što je radost, veselje? Koja razlika između smjeha i osmjeha?
Što je srce? Što je toplina?
Sve su to bile za nju samo riječi...
Samo riječi koje bi neprestano naokolo čula...
Za nu su to bile riječi bez značenja...
Jer ona nije znala što znače...
Ona nije imala prošlost,
ni budućnost,
Samo gorku sadašnjost koja je uvijek ista.
Hoće li u nekom drugom svijetu biti sretna?
A što je uopće sreća, općenito?
Za nju je sreća bila svjetlost
koja bi uspjela ili htjela
doprijeti u njezin kut.
Ali što je sreća za nas?
Dali je sreća za nas isto tako jednostavna
ili grubo nezadovoljena?
Često se ona pitala ''zašto ja'',
ali još češće ''zašto sama''!?
Ljudi joj nisu pomagali,
nisu je niti činili tužnom...
Ljudi ju samo nisu primjećivali,
nisu htjeli primjećivati...
A to boli...
Ona nikad nije osjetila nečiju toplinu,
leptiriće u trbuhu, osmjeh na licu...
Ona to nikad neće osjetiti!
Željela je umrijeti...
I to kako često je željela...
Zaželila bi tu želju svaki put
prije spavanja...
To joj je bilo poput molitve
u kojoj traži milost...
Ta njena želja je bila iskrena,
želja žarko zaželjena.
A što je želja, općenito?
Za nju je želja jedinstvena stvar...
Da li je želja i za nas jedinstvena
ili je želja kurva koja se prilagođava
onako kako nam to padne na umu?
Često puta si je ona rezala žile,
ali samo bi se raskrvarila i ništa više.
Kapi krvi označavale bi put
kojim je noću hodala.
Često bi ona promatrala ljude
i sve to zapisivala u svom mračnom kutu
u svojoj bilježnici
i stvarala bi bi ona
predivne stihove,
kroz koje bi se osjećala ta patnja,
bol, tuga...
A što su stihovi, općenito?
Njoj su stihovi bili jedina imovina koju je imala.
Jedina iskrena, zadirujuća oporuka
koju je htjela svijetu ostaviti
nadajući se da će ih jednog dana
netko, slučajno, pronaći.
A što su za nas stihovi?
Da li imaju i za nas takvu vrijednost
kao za nju
ili
je to samo slaganje slogova
bez smisla
kao gradnje kuće bez temelja?
Bacila bih sve svoje papire,olovke…Svo bih svoje carstvo bacila u vatru samo ako bi te to moglo vratiti.Znam da znas! Bio si sve sto sam ikada zeljela od zivota. Jedina osoba bez koje se izmjena plinova u mom disnom sustavu ne bi mogla odvijati. I sada te vise nema. Sada shvacam koliko sam izdrzljiva. Koliko sam kao covjek sposobna podnjeti boli…Koliko mi nedostajes!!!
Proklinjem…Proklinjem sebe.
Proklinjem jer…
Da sam bila tamo,jos uvijek bi bio ovdje.
Jos uvijek bih imala priliku gledati najljepse oci na svijetu,pune snova i planova.I sve, sve na svijetu bih dala samo da te mogu vratiti.
I vise nemam zbog cega nadati se boljem sutra.
Znam,kad-tad cu pronaci nekoga tko ce te djelomice zamjeniti,ali nikada nitko u potpunosti.I znam da ce kad-tad biti bolje.
Do tada nastavljam svoj sivi put.
Do tada ce svaka moja umotovorina biti pisana istom inspiracijom,istom zeljom i ceznjom za Damirom.
Do tada ce citav moj svijet biti grijesan,svi ljudi ce do tada za mene biti manje vazni.
Do tada nikome ne mogu,a niti zelim vjerovati.
Do tada…
Uzimam olovku i papir kada god je bol prejaka da bih bespomocno promatrala kako zivot pored mene prolazi.
Neka on prolazi,ali…Ja za vrijeme trajanje te radnje moram biljeziti puls svoga srca, biljeziti svoje osjecaje.Nastavljam se boriti s bolom,tugom i depresijom. Ne ustrucavam se priznati da se bojim sutrasnjeg dana.
In 666 ways I love you and I hope you feel the same
Volim te! Znam da znas!
Ne pokusavam te zamijeniti drugom osobom,a i sigurna sam da zamjena tebe nekim drugim nije moguca. Bojim se.
Bojim se novih ljubavi. Bjezim.
Tesko primjecujem stvarnost.
I ako ju primjetim, sminkam ju tvojom bojom jer drugacije ne znam.
I opet bih s tobom, bez obzira na sve. Bilo kada i bilo gdje.
Samo te zelim blizu.
Samo sjecanje, sama pomisao na tebe vodi me u ponor.
Vodi me ravno do dna.
Ondje si ti. Cekas me. Vidis me, vodis i volis!
Nestajes. Odlazis. Nestajes jer prazne dane tratim praznim rijecima bez puno smisla kao sto su ove koje upravo pisem.
Samo zato sto vise nisam kraj tebe.
I jos uvijek, svakoga dana,sata,minute i sekunde vracam se nasoj prici.
Mislis li da se ponosoim time?!
Lijepi dani, nekada nasmijani bili za tebe i mene, a sada su ostale sve same skice,neke strane ulice i srce skitnice zgazeno nehotice.
Znam da znas! Volim te!
our lives have just begun
but already we're considering
escape from this world
And we've waited for so long
for this moment to come
was so anxious to be together
together in death
Sve uspomene sa kaputa stresi,samo budi to sto jesi tamo gdje jesi.
Bilo sto da se dogodi samo budi oke. I nikada ne zelim nikome da sazna kako boli kada nekoga volis. Volis,a nemas. Volis i boris se da izdrzis.
Meni ostaje samo nada da ce se jednom naci netko nalik tebi. Netko tko ce htjeti razumjeti sva moja mastanja, sanjarenja, lutanja…
Netko tko ce htjeti razumjeti mene.
Samo mi se cuvaj i budi dobro.
Pozdravi sve tamo Gore. Reci Glavonji da je supak jer mi te uzeo.
Zamoli ga da pozove i mene u svoje odaje pa da ti budem blizu.
Da te zagrlim kao prvi puta…
Damir, R.I.P. Volim te! Znam da znas!
Annabel Lee
It was many and many a year ago,
In a kingdom by the sea,
That a maiden there lived whom you may know
By the name of ANNABEL LEE;
And this maiden she lived with no other thought
Than to love and be loved by me.
I was a child and she was a child,
In this kingdom by the sea;
But we loved with a love that was more than love-
I and my Annabel Lee;
With a love that the winged seraphs of heaven
Coveted her and me.
And this was the reason that, long ago,
In this kingdom by the sea,
A wind blew out of a cloud, chilling
My beautiful Annabel Lee;
So that her highborn kinsman came
And bore her away from me,
To shut her up in a sepulchre
In this kingdom by the sea.
The angels, not half so happy in heaven,
Went envying her and me-
Yes!- that was the reason (as all men know,
In this kingdom by the sea)
That the wind came out of the cloud by night,
Chilling and killing my Annabel Lee.
But our love it was stronger by far than the love
Of those who were older than we-
Of many far wiser than we-
And neither the angels in heaven above,
Nor the demons down under the sea,
Can ever dissever my soul from the soul
Of the beautiful Annabel Lee.
For the moon never beams without bringing me dreams
Of the beautiful Annabel Lee;
And the stars never rise but I feel the bright eyes
Of the beautiful Annabel Lee;
And so, all the night-tide, I lie down by the side
Of my darling- my darling- my life and my bride,
In the sepulchre there by the sea,
In her tomb by the sounding sea.
Ovdje bih trebalo pisati PRVI POST blablabla...
Ali nije mi ovo prvi post pa...
Samo nastavljam...
Lacuna Coil - Fragile
Mnogi ljudi koji se bave pisanjem inspiraciju pronalaze u smislu covjekova postojanja. U zivotu.Nista posebno, svakodnevni problemi,situacije i dogadaji im daju inspiraciju.
Zapravo,sve je to vrlo besmisleno. Sto god da netko napise i koliko to napisano imalo vaznost gotovo se nista nece promjeniti. Covjek je takav. Naravno,postoje iznimke.
Jer, covjek si samim rodenjem potpisuje ugovor kojim se obavezuje na smrt i cemu onda trud? Jedno sto mozemo uciniti je: Svoje kratko postojanje uciniti sto zanimljivijim, uzbudljivijim i vaznijim!
ZIVOT JE KRATAK!!! PREKRSITE PRAVILA!!
Meat Loaf – Did I Say That
So this is what it feel like to be the one left behind to give it all you’ve got and find
Out that you’re all ready changed your mind.
I asked my self do: I love you so much that I am willing let you go?
And at the tip of my tongue the answer was: Yes!
But at the bottom of my heart I’m wondering: Did I Say That?
Druga inspiracije proizlazi iz ljubavi. Ljubav kao savrsenstvo savrsenoga, divna i krasna. Ljubav kao najgora stvar na svijetu koju je covjek pronasao da sebi napakosti.Neki su ljudi naprosto ovisni o ljubavi i samo traze nekoga tko ce ih voljeti. I ja sam bila takva. I pronasla osobu.
I onda je on nestao..Jednostavno, odjednom nestao…
I ja sam time izgubila vjeru u ljubav i shvatila da je vezanje za nekoga u mojim godinama (Zapravo prije 20te covjek uopce ne bi trebao voljet!) besmisleno.
Jimmy C. u filmu The Crow – Revenge kaze: Vidio sam covjeka koji je sjedio i drzao svoje srce u rukama.
Upravo sada sam ja taj covjek. Drzim svoje srce u rukama i spremam ga na posebno mjesto.
Spremam ga za neke druge dane,za neko bolje vrijeme. Mozda naide netko tko ce mi vratiti vjeru u ljude i ljubav,ali do tada… Samo prijatelji i zabava!!! I nista vise nije vazno!
A ona pravila koja jos postoje krsim. Tek sada ime mog bloga ima smisla. Da,da…
I da, pocela sam o inspiraciji. Zapravo, danas je nemam. Sve sto sam napisala je NEINSPIRATIVNO i napisano bez ikakvog smisla. Napisala sam prvo sto mi je proletjelo glavom. Ali tako stvarno razmisljam…
E, PRODALA BIH DUSU VRAGU SAMO
DA TI PONOVNO OSJETIM MIRIS.
SAMO DA TI MOGU RECI KOLIKO
MI NEDOSTAJES.
KOLIKO MI NEDOSTAJES…
Sjedim pokraj tebe dopuštajući si da sanjarim kako mi vjetar umjesto tebe mrsi kose...
Sanjarim da tu ispod zvijezda ima netko tko će shvatiti bit mojih riječi napisanih na zgužvanom
papiru..
Vjerujem da si ti tu negdje, da želiš pokazati da znaš i ti voljeti poput strasnih ljubavnika...
Znam da sam te našla među izgubljenim ljudima dok si nosio jaknu preko ramena...
Sanjarim da letimo na duzi punoj sreće po kojoj padaju suze i uvelo lišće...
Čini mi se da čujem tvoj glas među zvucima ovoga svijeta gdje niti mreže čini bol i tuga...
Vjerujem da želiš kao i ja ući u svijet čarolije, koji čeka da ga netko otkrije i rasprši njegovo postojanje...
Želim da znaš da znam da si tu negdje, da hodaš malen ispod zvijezda dok uzalud rukama
hvatam snope svjetlosti...
(Ove stihove nisam pisala ja…)
